Bilo je tih trenutaka u našoj istoriji kada rečima više ništa nije moglo da se opiše, a još manje popravi. Kada je tišina bilo sve što je preostajalo, jer su dela napravila pustoš. Zabluda je da vreme leči. Ono samo čini da naučimo da živimo sa nekim tišinama, rupama, tugama i ožiljcima. Ovo mesto svakako bi trebalo da bude gorka opomena čovečanstvu, crveni karton ljudskosti za ono što je bilo ne tako davno. Ovako smo mi videli Aušvic Birkenau, jedan od najvećih koncentracionih logora za vreme Drugog svetskog rata i jedno od najjezivijih mesta, od kako je sveta i veka. Tiha opomena i još tiši podsetnik.
Svako ko bi pristigao u najveći logor smrti ikada napravljen od strane ljudske ruke, dobijao bi redni broj, po kome bi kasnije bio prepoznavan. Jer ime, prezime, obrazovanje i ličnost su morali da ostave ispred kapija koncentracionog logora.
Dovoljan je samo kratak pogled na ovo jezivo mesto da se prisetimo, da je čovek najveća zver koja je ikada hodala zemljom.
Natpis smišljen da prikrije istinsku i stravičnu namenu ovog mesta.
Danas pusti zidovi natopljeni užasom, a nekada mesto gde su hiljade ljudi delili svoju stravičnu sudbinu. Spavaonice, kažu, iako čisto sumnjamo da se ikada iko ovde naspavao…
Po dolasku, odmah bi sve lične stvari bile konfiskovane i ono što krvolocima nije bilo potrebno, odstranjivano je u gomilama, postajalo je ničije…
Milosti nije bilo ni prema kome, jer su svi smatrani nižom rasom…
Nema tih reči koje bi mogle da ublaže ono što bi rekli zidovi, kada bi mogli govoriti…
Desetine hiljada ljudi su pristizali u Aušvic Birkenau ne znajući da su, izašavši iz tog voza zapravo izašli na svojoj zadnjoj stanici.
Slika, ipak, govori više od milion reči…
Milioni nenaprevljenih koraka na samo jednoj slici…
Jedina misao koja kruži dok gledamo ovu sliku je “ne ponovilo se”.
To su sve bili ljudi… Ljudi.
Naslovna fotografija: My Jewish Learning