Čudo građevine, neprolazni spomenik mogulske arhitekture, simbol jedne velike ljubavi i zaostavština kojoj zub vremena ne može ništa. Na izgradnji ovog kolosalnog mauzoleja, učestvovalo je ukupno 22.000 radnika i umetnika, koji su došli iz cele Azije da učestvuju u podizanju nečega, što će, kako sada izgleda trajati večno. Po naredbi Šaha Džahana, odnosno princa Hurama, kako je bio poznatiji, a nakon smrti jedine žene koju je voleo, 22 godine se gradilo bez prestanka, dok nije niklo ovo velelepno zdanje u čast njegove supruge koja je umrla na porođaju sa 14-im detetom.
Na samom ulazu u mauzolej, uklesan u mermer, stoji natpis: „Dušo, odmaraj u umetnosti. Vrati se Gospodu u miru i neka On bude sa tobom“. Britanski pesnik, ser Edvin Arnold, nakon posete ovom kolosu ljubavi, zabeležio je:“Tadž nije arhitektonsko delo, kao što je slučaj sa drugim građevinama, već strast ljubavi jednog vladara iskovana u živom kamenu“.
Legenda kaže, da je jednog dana Šah Džahan šetao popijacu u indijskom Delhiju i da je tom prilikom spazio jednu prodavačicu svile u koju se gotovo istog trenutka zaljubio i koju je nakon 5 godina oženio. Ona se zvala Ardžumand Banu Begum (Arjumand Banu Begum), a on ju je nazvao Mumtaz Mahal, što u prevodu sa indijskog jezika znači “ukras palate”.
Iako su postojale priče koje su tvrdile da je na krvav način zaposeo presto, pobivši svoju braću, to nije istina, jer, kako se navodi, ostao je upamćen kao dobroćudan, velikodušan i prema prijateljima i prema sirotinji.
Oženio ju je kada je imala samo 14 godina, a neki izvori tvrde da je ona bila kći persijskog plemića. Sa svojom Mumtaz proveo je skoro dve decenije u izuzetno srećnom braku – 18 godina i za to vreme mu je rodila čak 14-oro dece. Bez obzira na česte trudnoće, pratila je svog muža tokom svih vojnih pohoda.
Šah Džahan je imao još dve zakonite žene pored Mumtaz, ali je prema njima bio potpuno ravnodušan i mada im ništa nije falilo, pažnju je posvećivao isključivo svom ukrasu palate.
Na porođaju sa poslednjim detetom, 1631. godine, dogodila se nesreća da Džahanova velika ljubav umre. Legenda kaže da je prvih devet dana nakon njene smrti bio zatvoren u svojim odajama, a da je, kada je izašao iz sobe bio potpuno sed, kao starac. Nakon što mu je sin preoteo presto, Šah Džahan zatočen je u jednoj kuli, koja je imala samo jedan prozor, koji je, pogađate, gledao na večno počivalište njegove Mumtaz Mahal. Nakon 8 godina provedenih u zatočeništvu, umro je 1666. godine.
U gradnji večne kuće za Mumtaz, korišćen je prelepi beli mermer – jaspis, a od dragog kamenja korišćeni su kristali, safir, tirkiz, žad i karneol. Takođe u izgradnji je pomagalo krdo od čak 1.000 slonova.
Jedini deo koji nije ukrašen ornamentima jeste sama grobnica kraljice Mumtaz. Razlog tome je pravilo, prema kom je zabranjeno ukrašavanje grobnog mesta, da bi se izbeglo preterivanje uzrokovano taštinom. Ona je bila sahranjena najpre u mestu u kome je umrla, da bi, kada je velelepna grobnica završena uz počasti bila preneta u Tadž Mahal.
Dimenzije ovog očaravajućeg kompleksa iznose 300xtadž mahal dimenzije
tadž mahal visina
tadz mahal veličina
560 m. Procena je da je u izgradnju i opremanje mauzoleja utrošeno današnjih milijardu američkih dolara. Jedna od legendi kaže da su arhitektama i graditeljima odsečene ruke kako više ne bi gradili, međutim, dokazano je da je to neistina, jer su neki od njih zidali i posle toga. Nalazi se na listi Sedam svetskih čuda, kao i na UNESCO-voj listi svetske kulturne baštine.
Neverovatan efekat je postignut, jer ujutru, u doba svitanja, beli mermer menja ružičasto crvene tonove, preko dana je zaslepljujuće beo, a popodne, prilikom zalaska sunca, posmatrači imaju osećaj da je celo zdanje prekriveno suvim zlatom. Još jedna legenda kaže da svake godine na kompleks padne samo jedna kapljica kiše.
Naslovna fotografija: Just Fun Facts