Prema i više nego interesantnoj grčkoj mitologiji, lavirint je splet hodnika, prolaza i prostorija, koju je svojevremeno tvorio Dedal, najveći grčki vajar, pronalazač, slikar i graditelj. Poznati drevni pesnik Ovidije, tvrdio je da je lavirint tako lukavo i pametno napravljen da ni sam Dedal, koji je njegov tvorac ne bi umeo da izađe iz njega. Osmislio ga je i napravio po želji Minosa (negde se koristi i naziv Minoj), kritskog kralja, koji je u njemu želeo da zatoči Minotaurazbog njegove ružnoće, biće koje mitologija vidi i opisuje kao polu bika, pola čoveka, inače muža Minosove kćeri. Ako je verovati zanosnoj mitologiji, Minotaur nije našao izlaz iz lavirinta, a evo po čemu su još interesantni.
Još s početka XVI veka, ljudi su počeli da prave lavirinte, razonode radi. Postali su česta pojava u dvorskim vrtovima širom sveta, kao ukrasi od žive ograde, stubova i zidova. Jedan od najpoznatijih ovakvih lavirinata je vrt engleske kraljevske palate „Hempton kort“ (Hampton Course Palace), koji je ugledao svetlost dana davne 1690. godine.
Reč lavirint potiče od grčke reči „labirintos“, što može da se prevede kao „dvosekla sekira“, odnosno sekira sa dva sečiva.
Imajući u vidu da je mitski dvorac u kome je bio zatočen Minotaur, bio splet zamršenih hodnika i prolaza, vremenom reč lavirint, počela je da se koristi kao opis neke komplikovane unutrašnjosti, u kojoj može lako da se zaluta.
Bez obzira da li su linije koje čine lavirint komplikovanim, smeštene u okvir, kružnog, kvadratnog, ili nekog drugog oblika, sama namena i funkcija, ostaje, priznaćete, u neku ruku, misteriozna. Svaki je priča za sebe i ne smanjuje mu se popularnost u kulturološkom i duhovnom smislu.
U nekim starim kulturama, ove zapletene konstrukcije služile su u raznim verskim i folklornim obredima, između ostalog, lutajući hodnicima lavirinata, odlazilo se u potragu za prolećem, suncem i vodom.
U skandinavskim zemljama, ciljanu su građeni, kako bi muškarac i žena, ulazeći odvojeno u nepregledne hodnike, karakteristično plešući, uspevali ceremonijalno da dođu jedno do drugog, i na taj način dokažu da ljubav pobeđuje čak i prepreke lavirinta.
Londonski umetnici su 2012. godine organizovali performans pod nazivom „aMAZEme“. Tokom četiri dana, koliko je instalacija trajala, zahvaljujući stotinama volontera i ljubitelja knjige, sagradili su lavirint, od skoro 250.000 knjiga. Idejni tvorci ove akcije bili su brazilski umetnici Markos Saboja (Marcos Saboya) i Gualter Pupo (Gualter Pupo). Tvorevina je napravljena po inspiraciji otiska prsta španskog pisca Horhea Luisa Borhesa (Jorge Francisco Isidoro Luis Borges Acevedo).
U zabavnim parkovima širom Evrope i Amerike, dešavalo se da se posetioci zabavnih parkova, koji se doslovce izgube u lavirintima, kontaktiraju policiju, tražeći pomoć, u strahu da neće pronaći izlaz iz beskrajnih hodnika, pre zatvaranja samog parka.
Prvi lavirint, u koji su se stavljali pacovi konstruisan je 1901. godine. Ovo istraživanje imalo je za cilj da pokaže način navigacije, i sposobnost učenja kod glodara. Idejni tvorac projekta bio je eksperimentalni psiholog sa američkog „Klark“ (Clarc) univerziteta, Vilard Smol (Willard Stanton Small). Lavirinti su takođe korišćeni i za ispitivanje sposobnosti insekata, a pre svega, mrava.
Među lavirintima, postoji podela na one koji su jednopotezni i na one koji se granaju. Jednopotezni, imaju jedan izlaz, ili jedno rešenje, sa potencijalnim preprekama usput, dok oni koji se granaju, mogu imati nekoliko izlaznih rešenja i namenjeni su pre svega zabavi, dok su ovi prvi skoncentrisani uglavnom na naučna istraživanja.
Naslovna fotografija: Carolija stvaranja DIY