Bio je sve, samo ne ordinarni književnik. Ono što su svi tada objašnjavali kroz poučne metafore, najlepšu svilu i krasne stihove i drage likove, on je bacao u lice, sirovo i bez najave. Bio je osobenjak koji je imao onu nežnu stranu. Voleo je mačke i imao je užasno detinjstvo koje mu je i odredilo kasniji put životnih padova i turbulencija. Zasluženu pažnju i pravo priznanje dobio je tek naknadno, post mortem. On je bio čovek koji je verovao da je fantazija apsurdna, a ne kreativna. On, Hajnrih Karl (Henri Čarls) Bukovski Mlađije ovako govorio…
„Da li se sećaš ko si bio, pre nego što ti je svet rekao ko treba da budeš?“
„Kada sebično vodiš igru, sve radi protiv tebe.“
„Što čovek biva jači, to postaje sve usamljeniji. To je čista matematika.“
„Intelektualac kaže jednostavnu stvar na komplikovan način, dok umetnik komplikovanu stvar pokaže na prost način.“
„Ako zaključite kako je sve besmisleno, onda to ne može biti sasvim besmisleno, jer ste već svesni da je besmisleno i ta svest o besmislenosti samim tim daje neki smisao, poput nekog optimističkog pesimizma.“
„Svet se počinje spašavati spašavajući jednog čoveka, sve ostalo je ili grandiozna romantika ili politika.“
„Nije umiranje to što je užasno. Biti izgubljen, to je užasno.“
„Ako hoćete nešto da uradite – idite do kraja, u suprotnom ni ne počinjite.“
„Svet se, znate, kreće zahvaljujući izuzetnim ljudima. Oni izvode čuda za nas, dok mi samo sedimo na našim guzicama.“
„Ne mrzim ja ljude, samo se bolje osećam kada nisu tu.“
Naslovna fotografija: Poetry Foundation