Gluvo doba noći, a na stolu upaljena lampa i stotine ispisanih stranica koje treba naučiti do ispita koji je preksutra… Zvuči nemoguće, ali još jedan položen ispit je dovoljna motivacija. Ili, beskonačno mnogo pisanog materijala koji treba proučiti do sutrašnjeg važnog sastanka, posle koga nas možda čeka unapređenje… U tom trenutku zaronimo lice u dlanove i pomislimo… Kada bi mogli samo da pogledamo stranicu i zapamtimo bez po muke sve što na njoj piše. Stanite! To nije nemoguće, bar tako kažu. Postoje ljudi koji tvrde da umeju baš to i da se ova pojava zove –fotografsko pamćenje-. Da li ova moderna moć zaista postoji ili se naš mozak poigrava sa nama, saznajte u produžetku.

 akira-haraguchi-method-banner

Harizmatični šezdesetsedmogodišnjak po imenu Akira Haraguči, poreklom iz Japana, zasluženo je upisan u Ginisovu knjigu rekorda (Guinness World Book Record), nakon što je zaprepastio sve prisutne, izdeklamovavši napamet 83.431decimala broja „Pi“ (π). Upravo ovaj Japanac zaslužan je za dizanje prašine u svetu neuronauke i uopšte dotadašnjeg shvatanja pojma –fotografskog pamćenja-.

2

Foto: Laboratory Equipment

 

Ova pojava, najbolje se definiše kao termin, koji služi da objasni i opiše individue, koje se na prvi pogled čine potpuno sposobnim da u sećanje prizovu vizuelne formacije, fascinantno detaljne, baš kao da su izvadili određenu sliku iz albuma. Na identičan način, kao što fotografija služi da trajno “zamrzne” određeni trenutak u neprekidnoj vremenskoj liniji, tako i ljudi, bar se veruje, mogu da naprave fotografije svojim umom, te da ih jednim prisećanjem u potpunosti ožive.

 

eidetsko_pamcenje

Foto: lostinbergen.wordpress.com

Međutim, sve je više znalaca, koji argumentovano tvrde da pamćenje u ovakvom obliku jednostavno ne postoji, već da je samo poimanje -eidetske- memorije, kako se stručno ova pojava naziva, jedna od najvećih zabluda o ljudskom pamćenju. Reč -eidetsko-, odnosi se na izvanredno detaljno i kristalno jasno pamćenje, a koren reči nalazi se u grčkom jeziku, te potiče od reči -eidos-, što se može prevesti kao “viđen”.

slagalica

Foto: GoodFon.com

 

Razmatrajući stavove za i protiv, slobodni smo da konstatujemo da ljudsko pamćenje više podseća na veliku slagalicu sa mnogo delića, nego na jednu jedinu fotografiju. Da bi smo se prisetili onoga što je bilo, potrebno je sklopiti različite delove događaja koje smo sačuvali u memoriji, dok neizostavno, ima i onih koje prosto i jednostavno – zaboravimo. Prema tome, sećamo se suštine razgovora, ali ne i svake izgovorene reči, ili, sećamo se boje zida prostorije u kojoj smo bili i sećamo se slike na zidu, ali ne i same teme slike.

stefan_viltsir

Foto: pinkmanhattan.blogspot.com

I tako, dok naučnici pokušavaju da postignu jedinstveni stav po pitanju da li fotografsko pamćenje kao takvo uopšte postoji ili ne i ako postoji kako funkcioniše, evo jednog zaista fascinantnog dokaza da je sposobnost pamćenja zaista neslućena moć. Čovek po imenu Stiven Viltšir (Stephen  Wiltshire) je, prilikom jedne posete Rimu, osmotrio panorama grada i na osnovu tog jednog pogleda, detaljno nacrtao panoramski crtež koji oduzima dah. Radio je po sećanju na taj pogled, bez ikakvog podsećanja. Zbog toga što je uradio, dobio je nadimak –ljudska kamera-.

 

ljudsko_pamcenje

Foto: LinkedIn

Većina trenutnih kontraverznih tvrdnji, pojava i situacija koje se odnose na temu fotografskog pamćenja, istini na volju, nastala je usled preobimne upotrebe ovog termina za sve što može da se odnosi na primere izvanredne ljudske memorije.

fotografsko_pamcenje_veliki_umovi Istorija je upamtila mnoga imena poput, Nikole Tesle, Leonarda Da Vinčija (Leonardo Da Vinchi), Kloda Monea (Claud Monet) i Teodora Ruzvelta (Theodore Roosevelt), za koje se tvrdi da su imali memoriju, koja je sezala daleko od prosečne. Pa ipak, nemoguće je potvrditi da su pamtili poput fotoaparata.

ljudska_memorija_7

Foto: rawstory.com

Pamćenje je, ustvari, jedan od najkompleksnijih procesa, koje naučnici do danas nisu uspeli da “prokljuve”, ali evo šta sa sigurnošću znaju. Kada čovek doživi neko iskustvo, deo mozga pod nazivom -hipokampus- (hippocampus), koji služi da spoji kratkotrajnu i dugotrajnu memoriju, kao i frontalni korteks (frontal cortex), odnosno, čeoni režanj, služe da odluče šta je vredno pamćenja. Fragmenti zapamćenih detalja se nalaze na različitim mestima u mozgu, ali se po potrebi spajaju, kada pokušamo da se setimo nečega. Nije moguće zapamtiti baš svaki detalj, jer mozak “katalogizuje” samo ono što smatra važnim.

kim_pek

Foto: creativitypost.com

 

Gospodin, koji je poslužio kao inspiracija za “Kišnog čoveka” (Rain Man), zove se Kim Pik (Kim Peek), impresirao je javnost tvrdnjom da pamti svaku pročitanu stranicu, doslovce svake knjige koju je pročitao, a kako kaže u kolekciji ih ima oko 9.000 pročitanih. Iako tvrdnja nije rigorozno proverena, vlada mišljenje da je ovo jedan od ekstremnih primera memorije koja je preciznija i obimnija, nego kod ogromne većine svetske populacije.

 

seresevski_i_luria

I za kraj, podatak, koji možda najbolje opisuje čitavu kompleksnu temu o kojoj smo ovde govorili. Po nekim proračunima i detaljnim ispitivanjima, čovek, koji je imao bez premca najbolje pamćenje od početka istorije čovečanstva, bio je Rus, po imenu Solomon Šereševski. Po zanimanju je bio novinar, koji nikada nije hvatao beleške, jer je bio u stanju da zapamti doslovce svaku reč iz nečijeg obraćanja ili intervjua. Da je to potpuno neverovatno, smatrao je naučnik po imenu Aleksander Luria (Alexander Luria), koji je proučavao Šereševskog skoro 30 godina. Kao zaključak istraživanja, Luria je izneo stav da je Rus besprekorno pamtio zahvaljujući mnemotehnici, a ne fotografskom pamćenju.