Istočnjački i zapadnjački mudraci se po pitanju mnogih stvari ne slažu, ali jedinstveni su u oceni da čovek može spoznati samog sebe tek kada ostane nasamo… Sam sa sobom. U zavisnosti od karaktera, duhovnog stanja ali i psihičke konstitucije, neko samoću podnosi lako, te uživa u njoj, a neko se pak bori sa njom kao sa pravom zveri. Istinska osama je, kažu, lekovita i dobro nam dođe da „poslažemo“ sopstvene kockice, podrobno razmislimo o svemu, donesemo važne odluke… Ipak, samoću i usamljenost ne treba mešati, jer u usamljenosti čovek može sedeti među hiljadu ljudi, a u samoći uvek je… Sam! Unastavku slede neke od mudrih misli koje su mudri ljudi skovali upravo o samoći.
Deca vole da budu sama, jer je samoća mesto gde upoznaju sebe i gde mogu na miru da pretvaraju svoje snove u javu.
Jake strasti stvaraju se u samoći. U prezaposlenom svetu, ni jedna stvar nema vremena da ostavi dubok tisak.
Usamljenost nije u tome što smo sami, već u tome što ne postoji ništa za čim čeznemo.
Mladima bi glavni predmet učenja morao biti taj da nauče da podnose samoću: ona je, naime, izvor sreće i suševnog mira.
Onaj ko živi u samoći može graditi sopstvene zakone.
Samoća nam pokazuje ono što bismo trebali biti, dok nam društvo pokazuje ono što jesmo trenutno.
Samoća je put kojim sudbina želi čoveka da dovede samom sebi.
Samoća ume da boli ponekad jako, ali ni izbliza kao lažna druželjubivost.
Usuditi se živeti u samoći retka je hrabrost, jer mnogo je onih koji bi radije sreli svog ljutog neprijatelja nego sopstveno srce u sebi.
U samoći um dobija snagu i uči kako da se osloni na sebe.
Naslovna fotografija: Fiveprime